BIBLIJSKA PORUKA DANA

ROĐENJE IVANA KRSTITELJA

Četvrtak, 24. lipnja 2010.

Lk 1,57-66.80

57Elizabeti se međutim navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. 58Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome. 59Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca - Zaharija, 60no mati se njegova usprotivi: "Nipošto, nego zvat će se Ivan!" 61Rekoše joj na to: "Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao." 62Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. 63On zaiska pločicu i napisa "Ivan mu je ime!" Svi se začude, 64a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. 65Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. 66I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: "Što li će biti od ovoga djeteta?" Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime. 80Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

IME JE PROGRAM

Veličina neke znamenite povijesne osobe nije i ne mjeri se tek kad siđe s pozornice ovoga svijeta, nego treba pretražiti uvjete njezina podrijetla, nastanka, rasta, odgoja. Što je sve dobra i plemenita položeno u kolijevku, kad su otvorene sve mogućnosti koje čovjek može prihvatiti i odlučiti se, gdje su položeni i svi rizici, odluke, napetosti koje sa sobom život nosi.

Isto se zbilo i s Ivanom Krstiteljem. Već od samog začeća, rođenja, davanja imena i životnog tijeka stoji Ivan pod posebnom "zvijezdom". "Ivan" – "Bog je milostiv", "Bog se smiluje". Nomen est omen! U imenu je zadan i program te jedinstvene osobe. U Ivanu, Zaharijinu sinu, utjelovljuju se nadanja stoljeća, i to će ime dokinuti nevolju koju nosi otac i njegova supruga Elizabeta sa sobom. Zaharija pak prevedeno znači: “Bog se sjetio - Bog je na mene mislio”. Nakon stoljeća iščekivanja, šutnje, neizvjesnosti, prisilnih izgnanstava, još jednom se ozbiljuje ona istina kako se "Božji svijećnjak još nije bio utrnuo" (1 Sam 3,3). Bog svoje ne zaboravlja. Nakon stoljeća i desetljeća traženja, gladi i iščekivanja Božje riječi koja bi mogla nahraniti gladne i žedne pravednosti, mira, Božje nazočnosti, najednom se snažno objavljuje sam Bog.

Nakon navještaja Ivanova rođenja otac je zanijemio. Ostao bez riječi sve do rođenja sinovljeva. Devet punih mjeseci nijemosti. Upravo kao i kod Pavla koji je nakon viđenja pred Damaskom ostao slijep kako bi ponovno ugledao svijet u svjetlu Isusove osobe, istine, milosti, svijet upravo u novom izdanju. Da bi se Bog smilovao (što Ivanovo ime znači), otac mora dulje vrijeme ostati nijem.

Nema naime iskustva i susreta s Bogom koje čovjeka ostavlja u starim kategorijama. Nakon susreta s Bogom u čovjeku se događa preobrazba, vrši se nešto posve novo, cijeli život poprima novo značenje i novo usmjerenje. Ne može se ostati na starim kolosijecima. Židovi su imali stotine propisa, koji su služili za uređenje svakodnevnoga osobnoga, obiteljskoga i društvenoga života. I pored svih nastojanja nemamo one preobrazbe koja se događa u trenutku milosti. Odlučujuće je dar milosti. Tako i s Ivanovim rođenjem. Bez posebnoga Božjega zahvata Ivana ne bi bilo.

Ivana se ne može shvatiti kao sina, kao dijete svoga oca i svoje majke. Sve što on jest, dolazi iz njegova iskona, ishodišta. Naime, iz Boga koji je glavni čimbenik u ovome događanju.

"Man-hu" – "Što li je to", pustinjska mana koja je hranila Izraelce, ozbiljuje se i ovdje u Ivanovu rođenju. Sav se puk pita: "Što li će biti od tog djeteta?" Nova mana, nova Božja hrana teče s njegovih, Ivanovih usta, jer "doista, ruka Božja bijaše s njime"(Lk 1,65). Ruka Božja je sam Bog. A "Jahve" znači: "Ja sam onaj koji ću biti s vama". Kao jamstvo budućnosti, zalog sigurnosti. U svim prilikama. Poglavito u pustinji života. Ondje je Ivan naučio gladovati i žeđati za jedinom pravom hranom i znao je kasnije učiti svoj narod da gladuje i žeđa za tim istim zbiljama koje nudi Bog u Isusu Kristu.

Pustinja je mjesto i način da čovjek podari Bogu mogućnost da djeluje u pojedinačnom životu. Jer ne živi se od tehnike ni tehničkih dostignuća. Čovjek im se može diviti, ali ne klanjati i zbog njih gubiti dušu. Ivan je svakome upozorenje da unatoč brigama i nevoljama svagdašnjice ne zaboravimo da svatko nosi jedinstveno ime, upisano zlatnim slovima u Božjoj knjizi i ruci i da ćemo jednog dana polagati račun. Što smo postigli i što smo mogli ostvariti. Svakome se daje mogućnost. Treba samo otvorenost i suradnja s Božjom ponudom.

      “Što će biti od ovoga djeteta”, pitaju se svi u čudu. Nad svakim se čovjekom, svakom egzistencijom postavlja to pitanje, svakim tko ugleda svjetlo svijeta. Ni o kome čovjeku se ne može sa sigurnošću reći tko je on i što je on, što će od njega biti. Svaki je čovjek tajna u sebi, koje tek kad postupno odrasta, biva svjestan. Ivan će biti u opreci sa svim postojećim, bit će njegova poruka posvemašnja disharmonija, kontrast postojećemu ponašanju i djelovanju u koncertu svijeta. Za njega je samo jedno sigurno: “Ruka će Gospodnja biti s njime, ruka je Gospodnja bila na njemu!” Slično ćemo pronaći kod Mojsija u susretu s Gospodinom pred gorućim grmom. “Ja ću biti s tobom!” - to je sve što čovjek može reći i u što čovjek može biti siguran. To je sila koja pojedinca sa svih strana obujmljuje. Ivan će biti glas i glasnik, on će pronositi Božju riječ svome narodu, govoriti istinu koja nije ugodna ni kraljevima, a ni običnom puku. Na ljudima je zauzeti stav prema njoj. Onda i danas.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

12. tjedan kroz godinu

Četvrtak, 24. lipnja 2010.

Mt 7,21-29

21"Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. 22Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?' 23Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!'" 24"Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. 25Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer - utemeljena je na stijeni." 26"Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. 27Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika." 28Kad Isus završi ove svoje besjede, mnoštvo osta zaneseno njegovim naukom. 29Ta učio ih kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

NE RIJEČI, NEGO DJELA

Mt 7, 21-29

Isusov Govor na gori započeo je s blaženstvima, a završava veoma oštrim upozorenjem. Nije dovoljno studirati, znati što to Bog od nas traži, govoriti o tome ili slušati. Čovjek se mora odlučiti između dva puta. Svi smo na raskrižju, svatko ima pravo izbora između puta kreposti i puta poroka. Samo stablo koje je iz korijena zdravo, može donijeti dobre plodove. Ne samo pravovjerje nego i pravočinje. Donijeti plodove obraćenja. Egzistirati ili docirati, živjeti punim životom ili samo govoriti o životu. Istina kršćanstva nije nauk, nego život i nasljedovanje Isusa Krista.

Za potkrjepu svoje riječi rabi Isus sliku iz svog okoliša. Oni koji donekle poznaju zemljovid Palestine i klimatske uvjete, znaju da se cijelom Palestinom provlače kroz brda uske drage, prodoline i doline, koje oni nazivaju 'wadi'. Tko želi praviti kuću u takvoj dragi ili dolini, naizgled mu je sve pri ruci. Ima mnogo pijeska, sitnog kamenja koje se može upotrijebiti za gradnju kao gradivo. Ali, kad navale obilne kiše, napune se drage vodom, velike se vodene mase sruče kroz te doline koje sa sobom povlače i ruše sve. Cijela se dolina pretvara u uzavrelu bujicu, maticu i kaljužu koja povlači sve sa sobom. Zato opominje Isus: Mudri graditelj se neće dati zavarati prividom i neće na jeftin i lagan način doći do kuće. Odbacit će ideju praviti je na takvu zemljištu dobro znajući i svjestan da se neće oduprijeti bujici kad navali. Zato će izabrati skuplju inačici u ponudu: Naime, pokušat će praviti kuću na stijeni, litici, o koju se lome vodene mase i koja će biti nedostiživa za vodenu bujicu.

Tako je često i u životu. U biti, uvijek je tako. Tko želi doći do nečega brzo i jeftino, kad 'zagusti' i kad postane situacija kritična, zacijelo će pasti. Tko je mudar, mora biti dalekovidan, mora gledati dalje od trenutka i pogledati kako će se snaći i opstati u nadolazećim opasnostima i krizama. U životu će opstati i životnu će lekciju položiti samo onaj tko ima čvrsto tlo pod svojim nogama.

Nemoguće je pronaći u svjetskoj literaturi tekst sličan Govoru na gori, nalik ovim trima poglavljima kod Mateja. Ovdje je stavljeno sve ljudsko pod veliki upitnik. Kamo se god čovjek okrene, sve je tako reći izbačeno iz svoje uhodane kolotečine. Sav je društveni poredak stavljen pod upitnik. Pitanje vjere, morala, moći, novca, prava, kletve, kaznenoga prava, pravednosti, žrtve, posta, molitve, milostinje, braka, osiguranja, skupljanja blaga. Jednom riječju, Isus je zaljuljao, 'ustalasao' gotovo sve. Ako je Govor na gori istina, onda su svi zakoni i sva ljudska pravila igre i suživota jedna velika egzistencijalna laž. Ako je Govor na gori život, onda je sve što ljudi mirne savjesti čine ili za čim teže najobičnija smrt. Govor na gori želi egzistencijalnu laž zamijeniti istinom, kodiranu smrt životom. 

Isus je sve stavio po upitnik, uzdrmao, 'ustalasao, a na kraju ipak traži jedno s posvemašnjom naravnošću: Naime, ne želi on nesigurnost, nemir, nestabilnost, nego upravo čvrstinu, pouzdanje, pa zato govor o stijeni, litici. Ne želi rušenje, nego životnu čvrstinu. Ne želi Isus socijalnu revoluciju, nego pretemeljidbu života. Govorimo mi franjevci koji smo proslavili 800. obljetnicu svoga utemeljenja o 'pretemeljidbi'. Upravo to želi Isus s Govorom na gori. Nanovo utemeljiti svoj život i život u društvu i svijetu na posve drugim osnovama i temeljima. Da je Crkva kao cjelina počela slijediti Franjin primjer, ne bi bilo potonjih otpada, revolucija, reformacija, raskola, ubijanja. Nastupilo bi vrijeme Evanđelja.

Jedno je jasno. U Isusovim očima svijet je u ovakvu izdanju izgubljen. S njim ne će dobro svršiti. Jedino što preostaje u sadašnjem stanju jest kapitulacija pred silama zla i grijeha. Da je svijet posve drukčiji nego ga opisuje Govor na gori - pa to je jasno i predobro znao Isus. Ali se on s time ne miri. On veli: Krajnje je vrijeme promijeniti ga. Nikakav alibi, nikakav 'kako', 'ali', nego: 'Napokon!' - na posao. Bog je nad svime, toga moramo biti svjesni. A Isus samo razotkriva i razobličuje apsurdnost života u kome živimo i kojim živimo. I nudi lijek, u svojoj osobi.

Ne će nas spasiti pravovjerje, pravi nauk, ne će nas spasiti ni krštenje ni svi sakramenti koje smo uredno primili, ako nismo svoju životnu kuću utemeljili na Isusovoj osobi. Nauk nije nikakav nadomjestak za životnu odluku za Isusa Krista, ni onda kao ni danas. Čovjek i danas može koješta vjerovati, priznavati, ustima izgovarati ovo ili ono, ali je pitanje: Vodi li nas ta ‘spoznaja’, to priznanje prema životu sukladnu tome priznanju, egzistiranju, osobnoj odluci za Isusa Krista. Jedno je docirati, drugo je egzistirati, jedno je govoriti, a drugo je živjeti prema riječi. Kršćanstvo nije nauk, nego prijateljevanje s Isusom Kristom, osobom. Stoga i za nas vrijedi princip odgovornost i suodgovornosti za ono što smo primili u svojoj Crkvi. Isus želi promjenu cjelokupnoga života,totalni zaokret u nama. Na to smjera njegov Govor na gori.